Istorijski visok trgovinski deficit

Trgovinski bilans predstavlja jedan od ključnih indikatora spoljne ekonomije, jer odražava sposobnost zemlje da iz svojih resursa, proizvodnje i izvozne strukture obezbijedi finansiranje za uvozne potrebe. U 2025. godini Crna Gora se susrijeće sa izazovom koji u svom obimu postaje istorijski – trgovinski deficit dostiže rekordne vrijednosti u samo nekoliko mjeseci, pokazujući da postoje fundamentalni problemi u ekonomskim strukturama, konkurentnosti domaće proizvodnje, zavisnosti od uvoza sirovina, hrane, energije, kao i u pitanju izvoza.

Samo nekoliko godina ranije, 2023. godine, ukupan trgovinski deficit iznosio je oko 1,4 milijarde eura, dok je 2024. godine već premašio 1,9 milijardi, što jasno ukazuje na to da se rastući disbalans nije pojavio iznenada, već je posljedica dugotrajnog trenda u kojem je rast uvoza kontinuirano nadmašivao izvoz.

Podaci za prvi kvartal 2025. godine jasno pokazuju da je trgovinski deficit značajno porastao u odnosu na ranije periode. Uvoz Crne Gore u tom periodu iznosio je oko 934,1 milion eura, što je rast od otprilike 8,1 odsto u odnosu na isto razdoblje 2024. godine. Istovremeno, izvoz je iznosio 150,1 milion eura – što pokazuje stagnaciju ili blagi pad (oko -0,5 odsto) u odnosu na prethodnu godinu. Rezultat je da je pokrivenost uvoza izvozom pala na svega 16,1 odsto, sa 17,5 odsto u istom periodu godinu ranije. U martu 2025. godine trgovinski deficit iznosio je čak 313,9 miliona eura, što je rast u odnosu na februarske vrijednosti.

Prema zvaničnim podacima Monstata, u periodu januar–april 2025. godine Crna Gora je izvezla robe u vrijednosti od svega 200,8 miliona eura, dok je uvoz iznosio čak 1,305 milijardi eura, čime je pokrivenost uvoza izvozom pala na 15,4 odsto. To je najniži nivo u posljednjih deset godina i jasan pokazatelj da domaća proizvodnja ne uspijeva da održi korak sa potrebama tržišta i rastu potrošnje.

Analiza spoljne robne razmjene potvrđuje da uvoz raste ne samo u jednom segmentu, već da su najzastupljeniji uvozni artikli mašine i transportni uređaji, kao i drumska vozila, dok je izvoz uveliko zavisan od mineralnih goriva i maziva, posebno električne energije.

Tokom prvih šest mjeseci 2025. godine, prema Monstatu, Crna Gora je ostvarila izvoz u vrijednosti od 282,3 miliona eura, dok je uvoz iznosio 2,078 milijardi. To predstavlja rast uvoza od sedam odsto u odnosu na isti period prošle godine, uz istovremeni pad izvoza od 2,2 procenta, što dodatno pogoršava već izražen disbalans.

U prvoj polovini ove godine najveći dio izvoza činili su proizvodi iz kategorije mineralnih goriva i maziva, sa udelom od oko 28 odsto u ukupnom izvozu, dok su aluminijum, hrana i piće činili dodatnih 25 procenata.

Istovremeno, uvoz je predvodila mašinska i transportna oprema, sa udelom od oko 31 odsto, a zatim energenti i prehrambeni proizvodi, što jasno potvrđuje da Crna Gora i dalje zavisi od uvoza osnovnih roba potrebnih za funkcionisanje privrede i domaćinstava.

Ovi podaci ukazuju na sistemske izazove, a prvi i najočigledniji je slaba i nedovoljno raznovrsna domaća proizvodnja. Industrija visoke dodate vrijednosti je slabo razvijena, a mnogi sektori su uvozno zavisni – bilo da je riječ o sirovinama, komponentama ili gotovim proizvodima. Crna Gora izvozi relativno malu količinu proizvoda koji su finalizovani, dok se većina izvoza svodi na energiju, sirovine, osnovne robe. To znači da domaći privrednici ne učestvuju dovoljno u globalnim i regionalnim lancima vrijednosti.

Drugi izazov je zavisnost od uvoza ključnih dobara i resursa – hrane, energije, transportnih sredstava. Na primjer, uvoz hrane, pića i farmaceutskih proizvoda bilježi rast, što pokazuje da domaća poljoprivreda i prehrambeni sektor nijesu u stanju da pokriju potražnju ili nude konkurentne alternative u odnosu na uvozne proizvode. Energetika, posebno električna energija, ima dvostruku ulogu – s jedne strane, izvoz električne energije značajno doprinosi izvozu, ali s druge strane zavisnost od energenata izvan zemlje ili tehnologija i infrastruktura za proizvodnju energije ograničava širu energetsku samodostatnost.

Posebno zabrinjava činjenica da Crna Gora čak i u ljetnjim mjesecima, kada bilježi rast turizma, ne uspijeva da smanji deficit, već on u julu i avgustu dodatno raste zbog povećanog uvoza hrane, pića i goriva. U avgustu 2025. godine deficit je iznosio 351,9 miliona eura, što je najviši mjesečni nivo ikada zabilježen, i potvrđuje da se ni sezonski prihodi od turizma ne prelivaju u realni izvoz domaćih proizvoda.

Treći izazov je struktura uvoza. Dominiraju proizvodi visoke vrijednosti – mašine, vozila, transportna oprema – što znači da se mnogo novca iz ekonomije Crne Gore iznosi u obliku uvoznih troškova, bez povratka u vidu tehnološkog transfera, domaće dodate vrijednosti ili jačanja domaće industrije.

Četvrti izazov je u vezi sa konkurentnošću – domaći proizvodi često imaju veće troškove proizvodnje, slabiju logističku podršku, administrativne prepreke, slabiju pristupačnost finansiranju, zatim je tu i nepostojanje dovoljnog podsticaja za izvoz, kao i česte razlike u standardima i sertifikacijama. Osim toga, geografska i tržišna struktura – zavisnost od uvezenih ulaznih materijala – otežava da domaći proizvođači postanu konkurentni na evropskom i globalnom tržištu.

Spoljni faktori kao što su globalni šokovi, rast cijena energenata, prekidi u lancima snabdijevanja, inflacija – takođe imaju veliki uticaj. Na primjer, globalne promjene u cijenama nafte, uvozne tarife i transportni troškovi doprinose dodatnom rastu uvoza i troškova u ekonomiji.

Ključno pitanje ostaje kako stvoriti konkurentne domaće proizvode koji mogu zamijeniti makar dio uvoza. Fokus ekonomskih politika mogao bi biti usmjeren na smanjenje uvoza luksuznih i potrošnih dobara koja nijesu od suštinskog značaja za funkcionisanje tržišta, uz istovremeno jačanje domaćih alternativa kroz subvencije, poreske olakšice i podršku inovacijama u proizvodnji. Paralelno, neophodno je povećati efikasnost izvoza kroz logističke reforme i niže troškove transporta, jer sadašnji nivoi troškova često anuliraju konkurentske prednosti domaćih proizvođača.

Posljedice deficita

Snažan i konstantan trgovinski deficit nosi sa sobom više rizika. Prvo, iscrpljuje devizne rezerve, ako se ne pokriva odgovarajućim tokovima kapitala (turizam, strane investicije, doznake). Svaki pad u tim tokovima može dovesti do problema u likvidnosti, povećanja kursnog rizika, inflacionih pritisaka.

Drugo, deficit može obeshrabriti domaću industriju, jer uvoz postaje privlačniji – dostupniji, često sa višim kvalitetom ili nižom cijenom – što dodatno smanjuje lokalnu proizvodnju. Time se stvara začarani krug: slab izvoz – veći uvoz – slabija domaća proizvodnja – još veći deficit.

Treće, veća zavisnost od uvoza osnovnih životnih potrepština znači i veći rizik u slučaju prekida snabdijevanja, uvećanih globalnih troškova ili carinskih barijera. Takođe, to može imati socijalne posljedice: rast cijena hrane, energenata, potrošačkih proizvoda, što direktno utiče na standard građana.

Četvrto, međunarodni kredibilitet i mogućnost finansiranja spolja mogu biti ugroženi – deficit često zahtijeva strani kapital, zajmove, što može voditi ka većem zaduženju države ili privatnog sektora.

Ovakav razvoj događaja već ima konkretne makroekonomske posljedice. Devizne rezerve Centralne banke su se u junu 2025. godine smanjile za oko šest odsto u odnosu na kraj prethodne godine, dok je spoljni dug ponovo premašio nivo od četiri milijarde eura, što stvara dodatni pritisak na fiskalnu politiku.

Iako Crna Gora nema sopstvenu valutu, što eliminiše rizik od deprecijacije, povećava se rizik likvidnosti i potreba za novim zaduživanjem radi pokrivanja uvoznih obaveza.

Da bi se preokrenuo ovaj trend, potrebno je djelovati na više frontova, kombinovati kratkoročne i dugoročne strategije, uključujući državne i privatne inicijative. Na prvom mjestu je jačanje domaće proizvodnje i industrije.

Prije svega je potrebno strateški podržati sektore u kojima Crna Gora ima komparativne prednosti – poljoprivredu, prehrambenu industriju, energetiku (posebno obnovljivu energiju), turizam. To znači ulaganja u infrastrukturu, pristup zemlji, navodnjavanje, hladne lance, tehnologiju pakovanja i prerade, kako bi domaća proizvodnja mogla da konkuriše u cijeni i kvalitetu.

Zatim podsticanje klastera i lokalnih lanaca vrijednosti kako bi se smanjila zavisnost od uvoza sirovina i poluproizvoda. Ako domaći proizvođači mogu uvesti elemente inovacije, uređenja, saradnje s univerzitetima i istraživačkim institucijama, mogu se stvoriti proizvodi s većom dodatnom vrijednošću.

Politike za stimulaciju izvoza

Potrebno je unaprijediti izvoznu infrastrukturu – carinske procedure, logistiku, transportne veze, granične prelaze, digitalizaciju procesa, standardizaciju proizvoda. To može značajno da smanji troškove izvoznika i da ih učini konkurentnijim.

Ministarstvo ekonomije može razmotriti subvencije ili poreske olakšice za izvoznike, posebno za one koji uvoze sirovine, prerade ih, i izvoze gotov proizvod. Državne institucije mogu pomoći u pokrivanju troškova sertifikacije, marketinga, učešća na međunarodnim sajmovima.

Iako je uvoz osnovnih materija i energije neophodan, postoje načini da se smanji nepotreban uvoz gotovih proizvoda koji mogu da se proizvedu lokalno. To može uključiti zaštitne mjere kao što su carinske barijere, kvote, standardi kvaliteta, ali pametno postavljene, kako ne bi ugrozile potrošače ili izazvale trgovinske sporove.

Prioritet može biti ograničavanje uvoza robe koja nije od suštinskog značaja za potrošače, naročito luksuznih artikala i proizvoda čija proizvodnja ili potrošnja donosi negativne posljedice po ekonomiju i životnu sredinu, uz istovremenu podršku razvoju domaćih alternativa.

Povećanje konkurentnosti

Da bi domaći proizvodi bili konkurentni u cijeni i kvalitetu, moraju se smanjiti troškovi proizvodnje. To zavisi od ulaganja u tehnologiju, obrazovanja radne snage, efikasnosti u potrošnji energije, distribuciji, pristupu finansijama po povoljnijim uslovima.

Transparentnost, smanjenje birokratije, poboljšanje poslovnog ambijenta i smanjivanje korupcije su faktori koji u velikoj mjeri utiču na to kako proizvođači mogu brzo i efikasno reagovati na tržišne šokove.

Vlada Crne Gore je prepoznala konkurentnost kao prioritet i pokrenula je Program za unapređenje konkurentnosti privrede za 2025. godinu, sa linijama finansijske i nefinansijske podrške za mikro, mala i srednja preduzeća. Takva podrška mora biti adekvatno osmišljena, ciljano primjenjivana, uz evaluaciju i adaptaciju.

Državne strategije moraju uključiti širu koordinaciju – ministarstva ekonomije, poljoprivrede, energetike, transporta, obrazovanja – kako bi se međusektorski uklonile barijere koje onemogućavaju rast izvoza i smanjenje deficita.

Promocija zelenih i održivih resursa

Obnovljiva energija, racionalno korišćenje prirodnih resursa, energetska efikasnost – sve su to polja koja mogu smanjiti zavisnost od uvoza energenata, uvesti nove izvozne kapacitete (npr. električnu energiju, tehnologiju obnovljive energije, agregirane usluge), pa tako smanjiti troškove za industriju.

Potrebno je da državne subvencije i regulacije budu pogodne za investitore u zelenim sektorima, da infrastruktura za obnovljive izvore energije bude razvijena i da se poveže sa regionalnim tržištima.

Istorijski visoki trgovinski deficit Crne Gore u 2025. godini nije samo ekonomski statistički pokazatelj – on je alarm da postoji duboka potreba za reformom ekonomskog modela. Samo kombinacija jačanja domaće proizvodnje, stimulacije izvoza, racionalizacije uvoza, unapređenja konkurentnosti i uloge države kroz pametne politike može da promijeni pravac.

Ukoliko se trend rasta uvoza od oko šest do sedam procenata godišnje nastavi, a izvoz ostane na sadašnjem nivou, trgovinski deficit bi do kraja 2025. godine mogao da premaši 2,5 milijarde eura, što je gotovo 40 procenata bruto domaćeg proizvoda.

Svi pokazatelji potvrđuju da bez strateške promjene u strukturi privrede Crna Gora rizikuje da uđe u dugoročnu zavisnost od uvoza, što ograničava i fiskalni i razvojni prostor zemlje. Ukoliko se ne djeluje odlučno, rizici su značajni – rast spoljnog duga, inflacioni pritisci, smanjeni ekonomski suverenitet, niži standard građana.

Ali prilika postoji – Crna Gora ima prirodne resurse, turizam, potencijale u energetici i poljoprivredi, blizinu Evropskoj uniji i regionalne tržišne veze – ako se iskoriste strateški i planski.

J.V.