Modernizacija proizvodnje stočne hrane i kapaciteta malih poljoprivrednih domaćinstava

Poljoprivreda je i dalje jedan od ključnih stubova ruralne ekonomije Crne Gore, ali uprkos tome mali proizvođači suočavaju se sa izazovom modernizacije proizvodnje u uslovima rastućih troškova, klimatskih promjena i postepenog usklađivanja sa evropskim standardima. Preliminarni podaci popisa poljoprivrede za 2024. godinu pokazuju da zemlja raspolaže sa oko 248.000 hektara obradivog zemljišta, uključujući pašnjake i zajednička zemljišta, dok 26.710 domaćinstava aktivno učestvuje u poljoprivrednoj proizvodnji. Ta domaćinstva čine osnovu lokalne prehrambene sigurnosti, ali i važan dio ekonomskog sistema koji se sada nalazi na prekretnici između tradicionalne proizvodnje i potrebe za modernizacijom.

Broj goveda se smanjuje, naime, po podacima Monstata, stanje goveda na dan 1. decembar 2024. godine bilo je 67.496 grla, što je za oko 1,9 odsto manje nego prethodne godine, a došlo je i do pada u broju ovaca i koza. Nasuprot tome, svinjarstvo i živinarstvo beleže rast. Broj svinja povećao se za oko 20,8 odsto, a živine za 24,9 odsto. Ovi trendovi, uz neujednačen razvoj po regionima, ukazuju na promjene u strukturi stočarske proizvodnje. Govedarstvo stagnira ili opada, dok intenzivniji sektori poput svinjarstva i živinarstva beleže rast zahvaljujući kraćim proizvodnim ciklusima i nižim ulaznim troškovima.

Ovi podaci pokazuju da Crna Gora prolazi kroz suptilnu transformaciju stočarstva. Smanjenje broja goveda znači manju proizvodnju mlijeka i sve manju dostupnost domaćih derivata, dok sektori svinja i živine postaju potencijalni pokretači rasta – ali samo ako im se obezbijedi kvalitetna, bezbjedna i cenovno dostupna stočna hrana. Upravo kvalitet hrane za životinje postaje presudan faktor produktivnosti i opstanka malih farmi.

Međutim, domaćinstva se suočavaju sa višestrukim izazovima. Mnogi proizvođači i dalje koriste zastarjele sorte i metode uzgoja koje ne daju optimalne prinose. Nedostatak lokalnih laboratorija za kontrolu kvaliteta hrane i sjemena dodatno otežava situaciju, dok neredovni ciklusi subvencija i birokratske procedure obeshrabruju ulaganja. Klimatski pritisci – sve češće suše, erozija zemljišta i nestašica vode u pojedinim regionima – dodatno ograničavaju razvoj stočne proizvodnje. Nedostatak kvalitetnih sjemena za stočnu hranu, loša upotreba agrotehničkih metoda, nedostatak sistematske edukacije, oskudica demonstracionih parcela i slaba saradnja među farmerima otežavaju da se proizvodnja hrane unutar zemlje podigne na nivo koji može zadovoljiti potrebu industrije, lokalnog tržišta, ali i standarda Evropske unije.

Problem nesigurne stočne hrane u Crnoj Gori nije zanemarljiv. Pojedine analize pokazuju prisustvo pesticida, teških metala i ostataka veterinarskih lekova u uzorcima hrane koja se koristi u stočarstvu. Zakon o bezbjednosti hrane jasno definiše šta se smatra „nesigurnom hranom“ – bilo da se radi o mikrobiološkoj kontaminaciji, hemijskim reziduumima ili neadekvatnim uslovima skladištenja. Međutim, sprovođenje zakona zavisi od jačanja inspekcijskih službi i bolje koordinacije između lokalnih samouprava i Ministarstva poljoprivrede.

Inovacije i intervencije FAO projekta

Upravo zbog ovih izazova, FAO je kroz svoj tehnički saradnički program (Technical Cooperation Programme – TCP) pokrenuo projekat usmjeren na modernizaciju proizvodnje stočne hrane i jačanje kapaciteta malih gazdinstava. Ova inicijativa, sprovedena u saradnji sa Ministarstvom poljoprivrede Crne Gore, ima za cilj da poveća samoodrživost domaćih proizvođača i smanji zavisnost od uvoza hrane za životinje.

Kako bi se premostili ovi strukturni nedostaci, FAO je podržao uvoz novih sjemena visoke biološke vrijednosti, uključujući sjeme lucerke, koje imaju bolji sadržaj proteina, bolju probavljivost i veću otpornost. Pored toga, obezbijeđeni su i đubriva, stručna znanja i preporuke za odgovarajuće agrotehničke mjere – rotacija useva, čišćenje zemljišta, priprema i sjetva, navodnjavanje ili zaštita od suše tamo gdje je moguće.

Praktični dio projekta uključuje demonstracione parcele („demonstration plots”) i Farmer Field School (FFS), metod koji podrazumijeva učenje u polju, participativne metode, razmjenu iskustava među poljoprivrednicima. U aprilu 2025. FAO je osnovao 19 novih demonstracionih parcela koje pokrivaju 18 hektara kroz četiri opštine, gdje su farmeri sjetvom tih novih sjemena mogli da vide razliku u prinosu, kvalitetu i otpornosti useva. Takođe, organizovane su edukacije u oblastima ishrane stoke, reprodukcije, higijene, sa fokusom na konkretne probleme koje imaju lokalni proizvođači.

Osim samih tehničkih mjera, važno je i jačanje zajednice – FFS pristup omogućava da poljoprivrednici uče jedan od drugog, razmjenjuju resurse, sjeme, iskustva, da se formiraju neformalne mreže ili saradnje koje mogu smanjiti individualne rizike i troškove. Uloga projekta nije samo edukativna – ona ima i stratešku dimenziju – stvaranje lokalne baze znanja i infrastrukture koja može opstati i nakon završetka međunarodne pomoći.

Uticaj na produktivnost, smanjenje troškova i sigurnost hrane

Uprkos tome što je projekat relativno nov, prvi efekti su vidljivi. Prema preliminarnim procjenama stručnjaka iz FAO i crnogorskog Direktorata za ruralni razvoj, prinos lucerke i drugih visoko proteinskih kultura povećan je za oko 30 odsto u odnosu na prethodne sezone, što u praksi znači smanjenje troškova nabavke komercijalne stočne hrane. Takva poboljšanja već imaju vidljiv efekat na prihode pojedinih domaćinstava, naročito u sjevernim opštinama, gdje je stočarstvo glavni izvor prihoda.

Korišćenje sjemena visoke biološke vrijednosti poput lucerke omogućava veću nutritivnu vrijednost stočne hrane, što se direktno odražava na bolje priraste kod životinja, bolju proizvodnju mlijeka i mesa, smanjenu potrebu za suplementima i smanjene zdravstvene rizike usljed lošije ishrane. To znači da domaćinstva koja koriste ovakve sjeme i tehnikama iz demonstracionih parcela postižu veću efikasnost po jedinici inputa.

Smanjenje troškova ostvaruje se na više nivoa — od manje potrebe za uvozom jeftine, neadekvatne i često nekvalitetne stočne hrane, preko smanjenih gubitaka usljed bolesti izazvanih lošom ishranom, do efikasnije upotrebe zemljišta i đubriva. Istovremeno, optimizacija korišćenja vode i bolja zaštita od štetočina dodatno smanjuju rizik i ukupne troškove.

Sigurnost hrane takođe napreduje jer se uspostavljaju prakse koje utiču na higijenu stočne hrane, kontrolu kvaliteta, ograničenje kontaminacije i usaglašenost sa zakonodavstvom koje predviđa da hrana za stoku ne smije sadržavati štetne supstance iznad propisanih granica. Veća pouzdanost stočne hrane povećava povjerenje farmera i krajnjih potrošača, što je ključno ukoliko Crna Gora želi da izvozi proizvode na tržište EU ili da učestvuje u lancima vrijednosti koji zahtijevaju stroge standarde.

Priprema za EU standarde i institucionalni okvir

EU pristupna procedura stavlja zahteve ne samo na proizvodnju finalnih poljoprivrednih i životinjskih proizvoda, nego i na stočnu hranu, na podršku i sistem kontrole (inspekcija, laboratorije, administracija). Crna Gora je u toku sa unapređenjima zakona i prakse. Zakoni o bezbjednosti hrane (Food Safety Law) definišu šta je nesigurna stočna hrana.

Programi kao što je IPARD III daju sredstva za ulaganje u fizički kapital – opremu, mašine, objekte – što omogućava domaćinstvima da modernizuju proizvodne pogone, objekte za skladištenje hrane, infrastrukturu za održavanje higijene, i da usklade proces sa zahtjevima EU-higijene, dobrobiti životinja i zaštite životne sredine. Izmjena zakona o poljoprivredi i ruralnom razvoju unaprijeđena je radi usklađivanja sa EU standardima, posebno u smislu tehničke pomoći, preciznijeg definisanja kategorija poljoprivrednika (mladi, aktivni, itd.), i poboljšanja sistema prikupljanja podataka (kao što je FADN) i kontrole tržišta.

Važno je i da se institucije jačaju – laboratorije koje testiraju kvalitet stočne hrane, državne inspekcije, sertifikovanje sjemena i sredstava za poljoprivrednu proizvodnju, nadzor nad štetočinama i pesticidima, vodiče dobre prakse. Projekat FAO, kroz demonstracione parcele i edukacije, kreće u ovom pravcu, ali bi bilo potrebno intenzivnije ulaganje da bi se pokrile sve regije.

Usklađivanje sa evropskim propisima ne odnosi se samo na formalne zakone, već i na stvaranje realnih kapaciteta za njihovu primjenu. To podrazumijeva i edukaciju proizvođača o dobroj poljoprivrednoj praksi, modernizaciju laboratorija, kao i uvođenje digitalnih sistema praćenja kvaliteta hrane i porekla proizvoda. Ovakvi standardi neophodni su ako Crna Gora želi da dugoročno bude konkurentna na evropskom tržištu, gdje su bezbjednost i transparentnost lanca ishrane preduslov za svaku ozbiljnu izvoznu politiku.

Prepreke i preporuke

I pored značajnog napretka, izazovi ostaju veliki. Prvo, finansijski kapaciteti malih domaćinstava su slabi. Nabavka sjemena visoke vrijednosti, đubriva, mašina za obradu zemljišta ili sistem navodnjavanja zahtijevaju kapital. Često je teško dobiti kredite po povoljnim uslovima, a sredstva iz IPARD-a ili nacionalnih subvencija nisu uvijek dostupna ili ih domaćini ne koriste zbog administrativne složenosti.

Drugo, postoji geografska neujednačenost: parcela i zemljište nisu uvijek ravne, odlična zemljišta za stočnu hranu (vlažna, plodna) su ograničena; klimatske promjene i suša dodatno pogoršavaju uslove u unutrašnjim i planinskim djelovima.

Treće, nastaje problem prenosivosti znanja: iako demonstracioni projekti daju dobre primjere, mnoge porodice sa malih gazdinstava ne posjete te parcele, ne dobiju pristup edukacijama, ili nemaju mehanizme da primijene preporučene procedure.

Da bi inicijativa bila održiva, neophodno je da se povoljni uslovi finansiranja – grantova, subvencija, kredita – trajno obezbijede; da se smanji birokratska prepreka za pristup EU fondovima; da se osigura da institucije rade efikasno; i da se jačaju lokalne organizacije farmera koje mogu kolektivno pregovarati, razmjenjivati resurse, zajednički investirati.

Iako su prepreke brojne, iskustvo iz regiona pokazuje da se one mogu prevazići kombinacijom državne podrške, finansijskih podsticaja i aktivnog učešća proizvođača u zajedničkim inicijativama. Ključ je u saradnji – ne samo među farmerima, već i između države, banaka i međunarodnih organizacija. Ukoliko se ovaj trojni model razvije, Crna Gora bi mogla u narednih pet godina da postigne značajan napredak u samodovoljnosti stočne hrane.

Perspektive i ekonomski značaj

Ukoliko nastavi da se razvija uspješno, modernizacija proizvodnje stočne hrane kroz projekte poput onog FAO-a može značajno da podigne produktivnost stočnog sektora u Crnoj Gori. Jasno je da uz bolju ishranu stoke mogu da se povećaju prinosi mlijeka i mesa, što znači i veći prihod porodica kojima je stočarstvo glavni izvor prihoda. Smanjenje uvoza stočne hrane i dodatnih aditiva može da poboljša trgovinski bilans i smanji zavisnost od spoljnih tržišta.

Modernizacija proizvodnje stočne hrane nije samo pitanje tehnike i agronomije, već i pitanje ekonomske stabilnosti, ruralnog opstanka i budućnosti čitavih zajednica. Svaka investicija u kvalitet hrane za životinje vraća se kroz veću produktivnost, sigurnost proizvoda i veće prihode. Projekti poput FAO-ovog pokazuju da promjene mogu biti vidljive već nakon jedne sezone – kada se znanje, praksa i podrška spoje u istom smjeru.

Za Crnu Goru to znači mogućnost da stočarstvo postane konkurentno, održivo i profitabilno – a ruralne sredine žive i privlačne za mlade generacije. Ako modernizacija stočne hrane postane prioritet, ona može postati i oslonac šireg ekonomskog rasta zemlje.

J.V.