Tržište rada u minusu, sve oči uprte u „stalne sezonce“

Deficitarna zanimanja i zanati u Crnoj Gori

Crna Gora je još jedna zemlja regiona koja se bori sa nedostatkom radne snage. Kako je turizam jedna od nosećih privrednih grana, upravo tu se ovaj deficit najviše osjeća, pa mnogi strahuju za predstojeću ljetnju sezonu. Takođe, na udaru će biti i zanati, sektori ugostiteljstva, trgovine i građevine. Mnogi vide šansu u statusu stalnog sezonca koji će uskoro biti zvanično zakonski regulisan. Postavlja se pitanje da li će to biti dovoljno za oporavak crnogorskog tržišta rada ili je potrebno osmisliti novu strategiju.

Neke projekcije Privredne komore Crne Gore pokazuju da će ovoj zemlji nedostajati oko 20.000 radnika u 2025. godini. Deficit na tržištu je lokalno obojen, pa se tako traže različiti profili u sjevernom i južnom, primorskom dijelu. Takođe, zavisi i od ponude mjesta i popularnosti koju ono uživa među turistima. Budvi, na primjer, koja se smatra sinonimom za ljetnji turizam, fali gotovo 8.000 radnika. Deficitarno je oko 50 zanimanja. Oblasti turizma, ugostiteljstva i građevine tradicionalno nude najveći broj otvorenih radnih mjesta.

Pored toga, radna snaga nedostaje u sektorima poljoprivrede i prehrane, rudarstva, mašinstva i elektronike, zatim u zanatstvu, komunalnim uslugama, trgovini, farmaciji i finansijskim uslugama, nabraja „Pobjeda“.

Plate sezonaca i do 3.000 eura

Što se tiče ugostiteljstva, i ove godine su najtraženiji konobari, recepcioneri, sobari i sobarice, poslastičari, kuvari, roštilj i pica majstori, pekari i tako dalje.

Plate se kreću u prosjeku od 1.000 do 2.000 eura. Glavni kuvari mogu zaraditi oko 2.500, a šefovi kuhinje oko 3.000 eura, u zavisnosti od „jačine“ objekta i više. Plate konobara su od 1.000 do 1.500 eura, barmeni mogu da zarade između 1.100 i 1.600 eura mjesečno, a recepcioneri novčanike ispune zaradama u rasponu od 1.000 do 1.400 eura. Najmanje njih aplicira za posao poslastičara, uprkos tome što im se zarade kreću od 1.200 do 1.600 eura, navodi Infostud.

Prema njihovim podacima, roštilj majstori ove godine mogu očekivati zarade od 1.400 do 1.900 eura, a stručnjaci za picu, čuveni italijanski specijalitet bez kojeg je svako ljetovanje nezamislivo, mogu zaraditi od 1.900 do 2.500 eura. Pomoćnim kuvarima se nudi plata od 1.400 do 1.800 eura, dok pomoćni radnici u kuhinji mogu da računaju na iznose od 900 do 1.400 eura. Sobarima i sobaricama se plate kreću između 900 i 1.400 eura. Nedostatak higijeničara je sve ozbiljniji na Jadranskom primorju, što se može uočiti i na tržištu Hrvatske. Zanimljivo je da hotelski fotografi u Crnoj Gori mogu da zarade od 1.000 do čak 3.000 eura.

Na listi deficitarnih zanimanja iz sektora građevine u Crnoj Gori su tesar, zidar, armirač, fasader, monter skele, keramičar, limar, građevinski tehničar, bravar, varilac, rukovalac građevinskim mašinama, stolar, ali i vodoinstalater i moleri. Dakle, crnogorski poslodavci koji traže fizikalce su i ove godine u nezavidnoj poziciji – kao i u Srbiji.

Izazovi sezonskog rada u Crnoj Gori

Sezonski rad nije za svakoga. Uprkos sve boljim uslovima koje im poslodavci nude, besplatnom smještaju, obrocima i relativno brzoj zaradi, ove pozicije zahtijevaju intenzivan tempo i naporan fizički rad jer smjene često traju po deset i više sati. Pribjegavaju mu najčešće oni koji žele da uštede značajnu sumu novca preko ljeta ili mladi kojima su, pored džepca, potrebni radno iskustvo i ljetnja zabava. To su dosad u najvećem broju slučajeva bili ljudi iz neke od zemalja regiona – Srbije, Bosne i Hercegovine, Albanije ili Makedonije, ali se ta slika ubrzano mijenja. Na scenu sve više stupaju sezonski radnici sa Filipina, iz Turske, Indije, Nepala, Indonezije… Bilo ih je iz Meksika i Argentine. Njima su plate koje nude crnogorski privrednici privlačne jer su daleko veće od prosječnih u matičnim zemljama. Čak i oni sve više biraju Hrvatsku za krajnju destinaciju zapošljavanja, pa je ova konkurencija dodatni pritisak Crnoj Gori.

U Crnoj Gori se već sprovode mjere aktivne politike zapošljavanja. Prema ZZZCG, to su obrazovanje i osposobljavanje odraslih, razni podsticaji za zapošljavanje, direktno otvaranje radnih mjesta i podsticaji za preduzetništvo. Međutim, ne postoji sistemsko rješenje problema sezonaca, što može mnogo koštati ekonomiju.

Ipak, veliki korak ka stvaranju privlačnije atmosfere za radnike iz drugih zemalja predstavlja Zakon o stalnim sezoncima, koji bi uskoro trebalo da uđe u skupštinsku proceduru. Očekuje se da bi njegova primjena mogla početi već od 1. maja, jer je ljetnja turistička sezona iza ugla. U najkraćem, zamišljeno je da on osigura povratak radnika kod starih poslodavaca uz određene benefite i naknade tokom onih mjeseci kada sezonac nije u radnom odnosu. Zakon bi imao značajan doprinos i za domaću radnu snagu i njihovo lokalno angažovanje. Mišljenja zakonodavaca i privrednika o ovome su zasad podijeljena. S jedne strane je pitanje poreza i doprinosa, a s druge konkretizovanje statusa sezonaca, opisa posla i samih obaveza poslodavaca. Pred ovim zakonskim aktom je još mnogo rasprava i brušenja pravila, ali bi suštinski mogao da obezbijedi bolju perspektivu za tržište rada.

Šta pokazuje zvanična statistika?

Prema zvaničnim podacima Zavoda za zapošljavanje Crne Gore, stopa registrovane nezaposlenosti za januar 2025. iznosila je 10,70 odsto, dok je u istom periodu prošle godine iznosila 13,38 odsto.

Evidentirano je ukupno 30.842 nezaposlenih lica u zemlji na dan 28. februara tekuće godine. Od toga je 18.309 žena, a 12.533 muškaraca. Poređenja radi, istog datuma 2024. godine bilo je oko sedam hiljada više nezaposlenih – tačnije, ukupan broj je bio 37.575. Žene su činile 21.826, a muškarci 15.533.

Podaci dalje pokazuju da je slobodnih radnih mjesta u periodu od 1. januara do 28. februara bilo tačno 4.372. Kada se posmatra cijela prošla godina, broj nezaposlenih na dan 31. decembra bio je veći i iznosio je 33.037.

Na osnovu klasifikacije obrazovanja, nezaposlenih u okviru podnivoa I, odnosno lica bez školske spreme i lica sa završenom osnovnom školom, bilo je u evidenciji ukupno 11.929 na dan 28. februara. Što se tiče nivoa II, odnosno nižeg stručnog obrazovanja, broj je bio 833. Nivo III ili srednje stručno obrazovanje u trajanju od tri godine imalo je veliki broj lica bez zaposlenja – 5.973 osobe.

Najveća nezaposlenost bilježi se kod osoba sa stečenim IV nivoom obrazovanja. Tačnije, podnivo IV-1, srednje opšte i stručno obrazovanje u trajanju od četiri godine, i podnivo IV-2, kvalifikacija majstor i V SSS – ukupno 8.745 u prvom mjesecu ove godine.

Sa stečenim VI nivoom obrazovanja (180 ECTS) ima ih 1.095. Najviše nezaposlenih visokoškolaca je sa stečenim zanimanjima VII-1 nivoa obrazovanja – 2.000. Što je više diploma, zaposlenost je veća. Podnivo VII-2 ima 252 nezaposlena lica – kvalifikacija visokog obrazovanja. Nivo VIII – kvalifikacija visokog obrazovanja (300+180 ECTS) – 17.

U posljednjih deset godina broj nezaposlenih visokoškolaca duplo je manji. Njihovo učešće u ukupnoj nezaposlenosti kretalo se od 30,28 odsto krajem 2014. godine do 15,82 odsto krajem 2023. godine (Monitor).

Najveća stopa nezaposlenosti prema starosnim grupama bilježi se u dobi od 51-60 godina, zatim 41-50 i 31-40 godina, što je godinama unazad dobro poznat trend.

U evidenciji Zavoda za zapošljavanje može se vidjeti da najveći broj ljudi posao traži više od tri godine, značajan broj njih u traženju provede godinu dana, dok najmanji procenat njih posao traži od jedne do tri godine.

Šta nam govori ovakva statistika?

Iako je zvanično nezaposlenost u Crnoj Gori u padu, problem nedostatka kadrova se produbljuje. Paradoks? Razlog za to je prevelika potražnja za određenim zanimanjima, dok je ponuda kvalifikovanih osoba sve slabija. Najbolji primjer su zanatlije, majstori i fizički radnici, o kojima je ranije bilo riječi.

Jedno od rješenja odnosi se na unapređenje obrazovnog sistema. Veliki broj mladih ne želi da se bavi ovim poslovima, već se okreće primamljivijim pozicijama kao što su programeri, menadžeri, marketinški i medijski stručnjaci. Koliko ima sajdžija ili obućara u vašem najbližem okruženju? Koliko čekate majstore za popravku kvara u kući? Koliko ih plaćate? Odgovor je jasan.

S ovim problemom suočavaju se ne samo Crna Gora i Srbija, već i mnoge evropske i svjetske zemlje.

„Unapređenje opstanka starih zanata važno je kako bi se sačuvala kulturna baština i tradicija, ali i kako bi se ovi zanati modernizovali i prilagodili savremenom tržištu“, rekla je za Moju djelatnost Irena Eklemović iz agencije za PR, marketing i konsalting Top One.

Dodala je da je u realizaciji ovih namjera ključno obrazovanje i prenošenje znanja kroz organizovanje kurseva i radionica za mlade, kao i saradnja sa školama i univerzitetima, što može doprinijeti očuvanju zanata.
Gdjegod su mladi, tu su i društvene mreže, a na njima definitivno svijet ostaje.

„Poštovanje starih majstora i usvajanje njihovog iskustva ključno je za prenošenje vještina i tehnika sa generacije na generaciju, uz korišćenje savremenih tehnoloških dostignuća. Savremene tehnologije i načini komunikacije teraju nas da kreiramo platforme za afirmaciju, koristeći internet i društvene mreže za promociju starih zanata, što će doprinositi njihovoj popularizaciji. Pristup mora biti sveobuhvatan i omogućiti mnogim zanatlijama da putem video snimaka i blogova prikazuju svoje proizvode i proces rada, čime privlače širu publiku i doprinose generacijama potrošača kroz savremeni IT jezik, razumijevanje arhaičnih izraza i tehnika“, objašnjava naša sagovornica.

Kombinovanje tradicije i moderne tehnologije ključan je faktor u integraciji novih tehnologija sa tradicionalnim zanatima i može rezultirati inovativnim proizvodima, ističe Eklemović. Kao primjer navodi korišćenje CNC mašina u kombinaciji sa tradicionalnim stolarstvom ili 3D štampanje za preduzetnike, što može proširiti mogućnosti kreativnog izraza.

„Svaka država, region i lokalna zajednica trebalo bi da pruže bezrezervnu podršku ovim namjerama i potrebama, kroz organizovanje sajmova, festivala i tržišta na kojima zanatlije mogu prodavati svoje proizvode. Povezivanje sa lokalnim turističkim organizacijama može doprinositi većoj potražnji za rukotvorinama i proizvodima iz opusa starih zanata. Na primjer, imamo bokeljsku čipku koju promovišu lokalne turističke organizacije Herceg Novog ili poslastičarnicu Karađuzović koju promoviše turistička organizacija Bara. Često zanemarujemo možda i onu osnovnu ravan u ovoj oblasti, koja je neophodna za očuvanje i razvoj starih zanata, a to je zakonska i finansijska podrška, što podrazumijeva razne državne subvencije, poreske olakšice i druge vrste finansijske pomoći koje mogu pomoći zanatlijama da opstanu i unaprijede svoj rad.“

Ona dodaje i zakonski okvir koji štiti intelektualnu svojinu i jedinstvene proizvode, koji može pomoći u njihovom očuvanju.

I tradicija i modernost na tržištu rada

Za istinski vrijedne zanatske proizvode neophodna je mašta. Zbog toga naša sagovornica naglašava neminovnost poštovanja ideja i stvaralačke kreativnosti, uz maksimalnu brigu o autentičnom procesu nastanka proizvoda, kako bi novi brendovi opstajali na tržištu i u javnosti uopšte, i prilagodili se modernim zahtjevima privrede.

„Svaka dodatna edukacija o vrijednosti ručne proizvodnje i njeno afirmisanje u javnosti je značajno iz više razloga, jer promovisanje vrijednosti ručne izrade, očuvanja tradicije i očuvanja autentičnosti proizvoda može stvoriti veću potražnju među potrošačima koji prepoznaju važnost očuvanja kulturnog naslijeđa. Takođe, izrada proizvoda koji odgovaraju modernim potrebama mora se prilagoditi tradicionalnim zanatima i savremenim potrebama tržišta. Na primjer, starinski metalni proizvodi ili drveni namještaj mogu se prilagoditi za savremene enterijere, što omogućava očuvanje zanatskih tehnika u modernom okruženju. Sve to dovodi do razvijanja brendova i proizvoda sa pričom, anegdotama iz nostalgičnih vremena, jer svi zanati imaju svoju posebnu priču, koja može biti snažan marketinški alat. Korišćenje tih priča za brendiranje proizvoda može privući ljude koji žele da podrže očuvanje tradicije.“

Irena Eklemović zaključuje da je ovaj resurs veoma vrijedan i daje prostor za sveobuhvatnu analizu i izradu strategija i akcijskih planova na svim nivoima – od regionalnih, državnih i lokalnih, a zajednički rad zanatlija, edukatora, lokalnih i drugih vlasti i potrošača može biti ključ za očuvanje i unapređenje starih zanata – ali i ostalih zanimanja – držeći se donesenih i usvojenih akata, uz međusobno poštovanje svakog u tom lancu, sa ciljem nastanka i održivog opstanka novih, kao i starih proizvoda i zanatske struke u cjelosti.

N.M.