Uticaj povećanog uvoza i visokih cijena domaćih poljoprivrednih proizvoda na potrošače i lokalne proizvođače

Značajan dio trgovinskog deficita naše zemlje otpada na uvoz hrane, posebno voća, povrća, mliječnih proizvoda i mesa. Podaci Monstata pokazuju da je u 2023. godini vrijednost uvoza hrane i živih životinja iznosila oko 744,5 miliona evra, što je povećanje od 17 odsto u odnosu na 2022. godinu. Prije svega, uvoz mesa i prerađevina mesa je porastao na 172,6 miliona evra, a uvoz voća i povrća u istoj godini je bio skoro 113 miliona evra, što je za približno 23 miliona više nego prethodne godine.

Takođe, prema preliminarnim podacima Monstata, u prvih pet mjeseci ove godine Crna Gora je uvezla prehrambenih proizvoda u vrijednosti od 313,46 miliona evra, što je rast u odnosu na isti period prethodne godine, kada je uvoz iznosio 289,31 milion evra. U okviru toga, najveći udeo imaju uvoz mesa i mesnih prerađevina (65,18 miliona), zatim voća i povrća (oko 52,43 miliona), mliječnih proizvoda i jaja (36,79 miliona) itd.

U isto vrijeme, izvoz hrane je u odnosu na uvoz izrazito mali. Studija Instituta za strateške studije i projekcije navodi da je u prosjeku uvoz hrane šesnaest puta veći od izvoza u periodu od 2018. do 2022. godine, a pokrivenost uvoza izvozom u 2022. iznosila je samo oko 6,8 procenata. To znači da Crna Gora za velikim dijelom zavisi od uvoza kako bi zadovoljila domaću potražnju za osnovnim prehrambenim proizvodima.

Visoke cijene domaćih proizvoda i inflacioni pritisci

Namirnice koje se proizvode u Crnoj Gori – mlijeko, jaja, povrće, mliječni proizvodi – bilježe stalni rast cijena. Indeksi potrošačkih cijena (CPI) pokazuju da su u julu ove godine cijene proizvoda i usluga lične potrošnje porasle u prosjeku za 4,5 odsto u odnosu na isti mjesec prethodne godine.

Najveći doprinos inflaciji dali su rast cijena mesa, voća, mlijeka, sira i jaja, hljeba i žitarica. Takođe, u februaru ove godine u odnosu na januar, potrošačke cijene su u prosjeku više za 0,4 odsto, a u odnosu na februar 2024. godine porasle su za 2,8 odsto, pri čemu su značajan uticaj imali upravo proizvodi iz prehrambene grupe. Minimalna potrošačka korpa, koja uključuje troškove za hranu i bezalkoholna pića, značajno je porasla. Za četvoročlanu porodicu u septembru 2023. godine vrijednost te korpe iznosila je više od 847 evra, što je rast u odnosu na prethodne godine.

Visoke cijene domaće hrane često su proizašle ne samo iz uvoznog pritiska, nego i iz povećanih troškova proizvodnje – gorivo, đubrivo, transport, radna snaga. Kada se domaći proizvođači suočavaju sa ovim rastom troškova, često ne mogu da konkurišu u cijenama uvoznim proizvodima, posebno onima iz zemalja sa većim subvencijama ili nižim troškovima proizvodnje.

Uticaj klimatskih izazova na domaću proizvodnju

Jedan od ključnih faktora koji dodatno pogoršavaju situaciju jeste nepovoljna klimatska situacija. Suša je u 2025. godini značajno uticala na poljoprivredne proizvođače žitarica. Izveštaji pokazuju da su prinosi kod žitarica (heljda, ječam, raž) značajno manji nego prethodnih godina, iako je kvalitet useva ponegdje i bolji, što znači da je bruto količina rodova opala. Ovaj pad u poljoprivrednom sektoru smanjuje mogućnost domaće proizvodnje da zadovolji domaće potrebe, što vodi povećanju uvoza.

Osim žitarica, uslovi su otežani i za voće i povrće – zbog promjene padavina, nepravilne distribucije kiša, vrućine i nedostatka sistematskog navodnjavanja. To utiče ne samo na količinu roda nego i na rokove sazrijevanja, što može povećati troškove (za zaštitu useva, za hladnjače, transport brže jer plod može brže propasti) i na kraju dovesti do skupljih cijena za potrošače.

Posljedice za potrošače i lokalne proizvođače

Kod potrošača, najdirektnija posljedica je smanjenje kupovne moći. Kada cijene osnovnih prehrambenih proizvoda rastu, građanima sa nižim primanjima sve teže je da obezbijede istu količinu i raznovrsnost hrane kao ranije. Minimalna potrošačka korpa, koja se koristi kao pokazatelj potrebnih troškova za osnovne životne potrebe, svedoči o tome – kako rastu cijene, tako i korpa postaje sve skuplja.

Osim smanjenja kupovne moći, potrošači se suočavaju i sa ograničenijim izborom, kao i sa potencijalno nižim kvalitetom hrane. Uvozni proizvodi, često jeftiniji, ne moraju uvijek da zadovoljavaju iste standarde svježine ili nutritivne vrijednosti kao lokalno proizvedena hrana. Iako uvoz ublažava nestašice, oslanjanje na uvoz može dovesti do manje raznovrsne ponude, posebno tradicionalnih crnogorskih proizvoda. Psihološki, ovo može uticati na percepciju sigurnosti hrane kod građana, naročito kod onih koji preferuju domaće proizvode zbog povjerenja u njihov kvalitet i porijeklo.

Lokalni proizvođači se bore sa višestrukim otežavajućim okolnostima. Oni se suočavaju sa nestabilnim prinosima usljed suša, većim ulaznim troškovima (đubrivo, gorivo, sjeme, zaštita useva), slabijom infrastrukturom (nedostatak skladišnih kapaciteta i hladnjača), i ograničenim pristupom tržištu. Često, domaći proizvođači ne mogu proizvesti u velikim količinama, niti imaju ekonomiju obima koju imaju uvoznici ili oni koji uvoze iz velikih poljoprivrednih zemalja. Akumulacija troškova čini domaću proizvodnju skupljom i time manje konkurentnom.

Dodatni problem za lokalne proizvođače leži u slaboj integraciji i neefikasnoj logistici unutar samog tržišta. Mnogi manji proizvođači nemaju pristup savremenim kanalima distribucije, što ih čini zavisnim od posrednika koji snižavaju cijene. Nedostatak adekvatnih hladnjača i skladišnih kapaciteta rezultira gubitkom proizvoda nakon žetve, što dodatno povećava troškove i umanjuje profit. Često se dešava da domaći proizvodi ne uspijevaju da dođu do velikih trgovačkih lanaca, koji preferiraju veće i stabilnije isporuke od uvoznika, što dodatno slabi konkurentnost domaće ponude.

Iako je uvoz ključan za zadovoljavanje potražnje za proizvodima koji se ne mogu proizvoditi lokalno, poput tropskog voća ili određenih vrsta žitarica, značajan problem nastaje kod proizvoda za koje Crna Gora ima potencijal. Trenutne trgovinske politike, uključujući carinske stope i sporazume, često ne pružaju dovoljnu zaštitu domaćim proizvođačima. Na primjer, subvencije koje dobijaju poljoprivrednici iz drugih zemalja, često znatno veće nego u Crnoj Gori, omogućavaju im da prodaju svoje proizvode po cijenama koje su van domašaja lokalnih konkurenata. Ovo stvara nefer tržišne uslove i dodatno destimuliše domaću proizvodnju.

Još jedan problem je da uvoz često ublažava nestašice, ali po cijenu da velik dio novca izlazi iz države umjesto da ostane unutar lokalne ekonomije – uplate, zarade, investicije ostaju skromne kod domaćih proizvođača. To utiče na regionalni razvoj, posebno na sjeverne i ruralne oblasti Crne Gore, gdje je poljoprivreda jedna od osnovnih privrednih djelatnosti.

Na kraju, dugoročne posljedice ovog trenda prevazilaze puke ekonomske pokazatelje. Propast domaće poljoprivrede ugrožava ekonomsku vitalnost ruralnih područja, posebno na sjeveru Crne Gore, dovodeći do depopulacije sela, gubitka radnih mjesta i osipanja ruralne kulture. Mladi poljoprivrednici se sve teže odlučuju da nastave tradiciju, jer ne vide ekonomsku perspektivu u nekonkurentnom okruženju. Stoga je podrška domaćoj proizvodnji ne samo ekonomska, već i strateška, demografska i socijalna neophodnost.

Moguća rješenja i preporuke politika

Dodatna i efikasnija državna podrška domaćim proizvođačima kroz subvencije, olakšice ili kredite za ulaganja u navodnjavanje, skladišne kapacitete (hladnjače), bolju logistiku i transport mogla bi smanjiti troškove i povećati produktivnost. Potrebne su mjere koje bi zaštitile domaće proizvođače od nelojalne konkurencije uvoznih proizvoda, ili bar standardi koji osiguravaju da uvozni proizvodi ne budu favorizovani carinskim olakšicama dok domaći snose visoke troškove. Edukacija potrošača – da favorizuju domaće proizvode, čak i ako su cijene nešto više, smatra se važnim dijelom strategije.

Takođe, monitoring klimatskih promjena i unapređenje sistema za navodnjavanje i otpornije sorte biljaka, kao i diversifikacija u poljoprivrednoj proizvodnji, mogu pomoći da se rizik smanji. Poljoprivrednici očekuju hitnu pomoć države u uslovima suše, ali i dugoročne politike koje predviđaju i ublažavaju klimatske rizike.

Pored već navedenih faktora, globalna energetska kriza značajno je doprinijela rastu troškova u poljoprivredi. Povećane cijene energenata, posebno goriva i električne energije, direktno su uticale na troškove transporta, navodnjavanja i skladištenja. Poljoprivrednici su bili primorani da prenesu ove povećane troškove na cijene svojih proizvoda, što je doprinijelo inflatornim pritiscima i poskupljenju domaće hrane.

Analiza uticaja povećanog uvoza i visokih cijena na crnogorsku poljoprivredu otkriva kompleksan splet ekonomskih, klimatskih i socijalnih problema. Iako uvoz privremeno ublažava nestašice, on stvara dublju zavisnost od stranih tržišta, dok visoki troškovi proizvodnje, nepovoljni klimatski uslovi i neefikasna logistika otežavaju položaj domaćih proizvođača. Dugoročno, ovakav trend ugrožava ruralni razvoj, povećava pritisak na kupovnu moć građana i doprinosi depopulaciji sela. Suštinsko rješenje leži u sistemskom pristupu – kombinaciji ciljane državne podrške, prilagođavanju klimatskim promjenama i podizanju svijesti potrošača o važnosti domaće proizvodnje. Samo integrisanim i dugoročnim politikama Crna Gora može izgraditi održiviju poljoprivredu koja će osigurati ekonomsku stabilnost, sigurnost hrane i vitalnost ruralnih zajednica.

J.V.